Mića Popović

Mića Popović, Autoportret s maskom, 1947, ulje na platnu, 91x76cm, Inv.br.: 881, Muzej savremene umetnosti Beograd
BIOGRAFIJA
Miodrag Mića Popović
(Loznica 1923. – Beograd 1996.)
Slikar, akademik, likovni kritičar, scenograf, reditelj i književnik, svestrani umetnik Mića Popović, rođen je u Loznici u učiteljskoj porodici koja se ubrzo seli u Beograd. Još u Trećoj muškoj gimnaziji otkriva svoj budući poziv na časovima crtanja koje su vodili vajari Risto Stijović i Dejan Bogdanović.
Prvi put je izlagao na XIII jesenjoj izložbi u Paviljonu Cvijeta Zuzorić 1940., gde upoznaje Lubardu, Bodnarova, Milunovića, dok njegovi radovi pobuđuju interesovanje likovnog kritičara Jelene Lubarde. Po završetku Drugog svetskog rata, upisuje Likovnu akademiju u klasi Ivana Tabakovića zajedno sa Batom Mihajlovićem, Petrom Omčikusom, Kosom Bokšan, Ljubinkom Jovanović, Verom Božičković i Miletom Andrejevićem.
Njegovo slikarstvo s početka studija kritičari su na Trećoj izložbi ULUS-a okarakterisali kao „opšte sivilo osrednjeg nemaštovitog slikarstva“. Uprkos tome, Popović, koga je krasila svojeglava pokretačka priroda, ne mareći za studije, već za živi slikarski rad u prirodi odlazi sa Omčikusom na Jadransku obalu u potragu za ateljeom. Prostor za rad likovne grupe nalaze u Zadru. Tako je u aprilu 1947., započela rad slikarska komuna pod nazivom Zadarska grupa kojoj su se pored Popovića i prijatelja sa klase, priključili još Borislav Mihajlović Mihiz i Bora Grujić. Ostavši četiri meseca u Zadru mahnito slikajući, po povratku u Beograd, zbog nediscipline, su izbačeni sa Akademije.
Agonija posleratnog bitisanja nije omela mlade intelektualce. Sastančenje u Siminoj 9a, u sobi Vojislava Đurića i Borislava Mihajlovića Mihiza dovelo je Miodraga Popovića u društvo Dejana Medakovića, Dobrice Ćosića, Voje Koraća. Član ULUS-a postaje 1948., a prvu samostalnu izložbu priređuje 1950. godine u Paviljonu Cvijete Zuzorić kada je izložio svojih 160 radova. Kao stipendista Ministarstva kulture odlazi u Pariz gde će boraveći u više navrata prolaziti kroz faze traganja za ličnim stilom.
Sa svešću da ga još nije pronašao, tumarao je između ekspresionizma i starog crkvenog slikarstva, čak izložba Selo Nepričava predstavlja Popovićevu kratku koketeriju sa folklorom. Ostaće upamćena njegova uloga kao scenografa predstave Čekajući Godoa Samjuela Beketa, zabranjene od strane vlasti, ali ipak održane 1956. u Popovićevom ateljeu na Sajmištu, time započevši život Ateljea 212. Istinoljubivog i buntovnog, tadašnja vlast ga je posmatrala sa prekorom, ali i tolerisala prepoznajući njegove umetničke kvalitete kao instrument postizanja značaja na svetskoj umetničkoj sceni.
Njegov stil sedamdesetih godina, kretao se ka enformelu, čime je prkosio vladajućoj estetici socrealizma, ali nedosledan u svojoj slikarskoj zamisli ponovo se vraćao figuralnom slikarstvu, gde jasno istupa sa svojim disidentskim idejama. Kao književnik objavio je četiri knjige, veliki broj eseja, kritika, scenarija. Dobitnik je velikog broja nagrada za slikarstvo.
istoričar umetnosti
Jelena Marković