Uroš Predić

Uroš Predić, Autoportret, 1949, inv.br.125, ulje na platnu, 44×38 cm, sign: D/d: У.П.1949, vl. Narodni muzej Zrenjanin
Uroš Predić – (1857. – 1953.), jedan od najvećih srpskih slikara realizma, pored Paje Jovanovića. Rođen je u Orlovatu, a osnovnu školu završio je u Crepaji. Posle Gimnazije (pančevačke realke, koja je kasnije dobila ime po njemu), otišao je na Akademiju u Beč 1876. Završio je Umetničku akademiju u Beču 1880. godine u klasi profesora Gripenkerla (Christian Grieppenkerl). U toku studija dobio je Gundelovu nagradu – za slikanje uljem po muškom modelu. 1882. radio je u privatnom ateljeu prof. Gripenkerla, a u periodu 1883-1885. bio je asistent Umetničke akademije u Beču. U to vreme po uputstvu prof. Gripenkerla i arhitekte Hanzena izradio je 13 slika mitološke sadržine za friz Parlamenta u Beču. 1885. vraća se u Orlovat i radi seriju slika iz života svojih seljaka. Zatim je 1886-1889. boravio u Beogradu, 1890-1893. u Novom Sadu i u Starom Bečeju. 1894-1909. živi u Orlovatu, a od 1909. do smrti u Beogradu.
Svoje slike prvi put izlaže 1888. godine u Beogradu. Imao je veliki broj izložbi u zemlji i inostranstvu. U svom slikarskom opusu najviše je negovao portret i ikonografiju. Jedan je od osnivača društva Lada 1904. i bio je neprekidno član ovog društva kao i njegov dugogodišnji predsednik. Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 26. januara 1909., a 3. februara 1910. za redovnog člana. Jedan je od osnivača Udruženja likovnih umetnika u Beogradu 1919. godine i prvi njegov predsednik. Od žanr scena, poznata dela su Vesela braća i Siroče (na majčinom grobu), zatim istorijska dela Bosansko-hercegovački begunci i Na Studencu. Jedna od najpoznatijih njegovih slika je Kosovka devojka. Uradio je i mnoge čuvene portrete. Uroš Predić je oslikao ikonostas bečejske pravoslavne crkve i ikonostas u kapeli bečejskog veleposednika Bogdana Dunđerskog. Osim toga naslikao je više ikonostasa zbog kojih se ocenjuje da je poslednji značajan srpski ikonopisac. Umro je 1953. u Beogradu, u svojoj 96. godini, kao najstariji srpski slikar. Prema sopstvenoj želji sahranjen je Orlovatu.
Uroš Predić je živeo gotovo pola veka u Beogradu, u bratovljevoj kući u Svetogorskoj ulici gde je imao i atelje. Posle njegove smrti, Narodni muzej u Zrenjaninu i posebno tadašnji upravnik Lazar Nikolić založili su se da sva umetnikova zaostavština koja se zatekla u skromnom beogradskom ateljeu, dospe u ovu ustanovu. Tako se dogodilo da je naslednica Emilija Đukić uslišila molbe, te 9. aprila 1954. sav inventar Predićevog radnog prostora predala na čuvanje Narodnom muzeju. Među poklonjenim slikama nižu se radovi iz svih perioda njegovog života, od akvarelisanih dečjih crteža, pa izvanredne slike „Vizija u oblacima“, do poslednje, nedovršene ikone „Kamenovanje sv. Stefana“. Pored portreta, kao najbrojnije Predićeve afirmacije, tu su se stekle i skice za povelju, ili izradu religioznih slika. U legatu se, pored slika i crteža, po svojoj vrednosti, ističe dokumentarni deo sa raznim Predićevim zabeleškama, dnevnikom iz Italije, umetnikovom prepiskom, testamentom, fotografijama i fotoreprodukcijama, odlikovanjima, ličnim predmetima. Iz umetnikovog ateljea u Narodni muzej preneti su i delovi nameštaja, štafelaj i slikarska paleta.
Deo ovog legata je i „Autoportret“ iz 1949. godine, nastao nekoliko godina pre slikareve smrti, upravo u beogradskom ateljeu. Na njemu je Predić prikazan u crnom odelu ispod kojeg je bela košulja sa kravatom. U pitanju je realistički portret.
Podatke dostavila: Olivera Skoko, viši kustos-istoričar umetnosti,
rukovodilac Likovne zbirke Narodnog muzeja Zrenjanin
Autor fotografija: Dušan Marinković, msr, viši kustos-fotograf