Miloš Bajić

 

176-milos-bajic-autoportret-4252-iii-5-166-copy

Miloš Bajić, Autoportret iz logora Banjica, 1943, tempera na novinskom papiru, 28.1 x 19.1 cm, Inv. br. 4252.III.5/166, Vlasništvo Muzeja istorije Jugoslavije

 

Muzej istorije Jugoslavije čuva značajan broj umetničkih dela nastalih tokom Drugog svetskog rata koja potiču iz fonda nekadašnjeg Muzeja revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije čiji je MIJ pravni naslednik.

Umetnost rata i otpora svedoči o fašističkom paklu kroz koji su mnogi umetnici sa ovih prostora prošli. To su autentične zabeleške iz logora, zarobljeništva, ratnih pohoda, prikazi razrušenih gradova i portreti boraca malih formata, ali velikog značaja. Scene užasa zabeležene su lakim i brzim potezom, tankom, senzibilnom linijom, odajući utisak neverovatne svežine. Bez naknadnih doterivanja ova dela su svedočanstva o strahotama rata viđena okom umetnika nesumnjivog likovnog kvaliteta zbog čega su zauzimala posebno mesto u fondu Muzeja revolucije, kao i danas Muzeja istorije Jugoslavije. Često su to i poslednji njihovi radovi, jer mnogi nisu dočekali oslobođenje, kao Bora Baruh, Bogdan Šuput, Jurica Ribar i mnogi drugi, ili umiru neposredno po povratku u zemlju usled gladi, bolesti i iscrpljrnosti poput Dušana Vlajića, koji je baš u ratnom zarobljeništvu, u logoru Osnabrik, ostvario zenit svog stvaralaštva. Ratna umetnost nam govori i o potrebi umetnika i njegovog kreativnog bića da i u uslovima najtežeg stradanja stvara i razmišlja o kompozicijama koje će, u slobodi, kada bude uslova, nastati iz pripremljenih skica, nekad rečima obeležavajući boje, koje su želeli da prenesu na platno. Dela nastala u ratu rađena su najčešće u mediju crteža, pastela ili grafike kao najbržim načinima izražavnja, a u ratnim okolnostima često i jedinim mogućim. Ipak, ni skromne dimenzije, ni neugledni materijali tih slika ne umanjuju njihovu veličinu. Naprotiv, na oštro oko i čisto srce one često ostavljaju jači utisak od platna velikih dimenzija, rađenih u posleratnim godinama koja su takođe brojna u zbirci.

Naš veliki slikar Miloš Bajić je još početkom septembra 1941. godine stupio u Valjevski partizanski odred, da bi oktobra 1942. godine bio uhapšen u Beogradu od strane specijalne policije i interniran u logor na Banjici odakle je septembra 1944. godine transpontovan u koncentracioni logor Mauthauzen. Tokom zarobljeništva beležio je scene iz života interniraca dokumentarnim i dramatičnim realizmom, tamne, skoro monohromne game, o čemu je kasnije govorio: „U koncentracionom logoru crtežom sam izazivao sudbinu. Crtao sam olovčicom veličine malog prsta i na papiru kakvog se dokopam. To sam radio tajno rizikujući život. Crteže sam potom zakopavao u zemlju…“

Ana Panić, viša kustoskinja Muzeja istorije Jugoslavije

BIOGRAFIJA:

Miloš Bajić (1915-1995), slikar i grafičar, rođen je u Resanovcima kod Grahova (BiH). Od 1922. godine živeo je u Beogradu gde je završio gimnaziju i Učiteljsku školu. Kao đak objavljivao je likovne priloge i karikature u listovima Skamija, Štipavac, Ošišani jež, Politika, Jutarnji list. Od 1935. uči kod Petra Dobrovića, a 1937. završio je prvu godinu umetničke škole u Beogradu u klasi Bete Vukanović. Početkom septembra 1941. odlazi u Narodnooslobodilačku borbu, ali je veći deo rata proveo zatočen u logorima Banjica i Mauthauzen. Nakon oslobođenja nastavio je studije na Akademiji likovne umetnosti u Beogradu. Studirao je u klasama Mila Milunovića, Ivana Tabakovića, Nedeljka Gvozdenovića i diplomirao 1949. godine. Posle specijalke kod Marka Čelebonovića postaje jedan od prvih asistenata na ALU gde je kao profesor slikarstva radio do penzionisanja 1979. U klasi profesora Bajića studirali su mnogi danas poznati i afirmisani slikari. Bio je član grupe Samostalni (1951-55) i Decembarske grupe (1955-60) koje su se sa svojim modernim izrazom obračunavale sa socrealizmom. Prvu samostalnu izložbu imao je u Galeriji ULUS-a u Beogradu 1952. godine. Bavio se mozaikom, freskom, keramikom i ilustracijom. Među prvima kod nas slika i eksperimentiše u mnogim vidovima apstraktnog izraza. Učestvovao je u osnivanju Umetničke kolonije u Bačkoj Topoli 1953. godine, gde je nastao njegov prvi mozaik velikog formata i obelisk posvećen osvajanju kosmosa. Ciklus Kosmička simfonija odlikuje dinamika oblika i bogata paleta čistih boja. U njegovom kasnijem radu ističu se mnogobrojni mozaici i freske (zidne kompozicije u javnom prostoru – na Letnjoj pozornici u Beogradu 1961. godine i hotelu „Patria“ u Subotici 1964. godine), a posebno spomen-kosturnica u Resanovcima (1971). Godine 1967. godine prvi put izlaže novi ciklus slika velikog formata Mathauzen, inspirisan autentičnim crtežima nastalim u logoru. U kasnijoj fazi istu tematiku transponuje kroz ekspresivne simbole, u kojima brojevi zatočenika i crno-bele pruge asociraju tragediju i stradanje. Godine 1975. objavio je monografiju Mathauzen 106621. Dobitnik je više nagrada, odlikovanja i društvenih priznanja među kojima su ULUS-ova nagrada za slikarstvo (1969) i nagrada 4.JUL (1977). Dela Miloša Bajića nalaze se danas u mnogim muzejima, a njegove retrospektivne izložbe postavljene su u Novom Sadu 1990. godine (Galerija likovne umetnosti poklon zbirka Rajka Mamuzića), u Beogradu 1993. godine (Umetnički paviljon Cvijeta Zuzorić) i 2000. godine u Narodnom muzeju, a u Parizu 2003. godine  u Srpskom kulturnom centru.

Ana Panić, viša kustoskinja Muzeja istorije Jugoslavije